Prošlost Smoluće

SMOLUĆA KAO SIMBOL

Smoluća je tokom istorije više puta rušena, paljena i pljačkana, ali je uporno obnavljana i ponovo podizana. Tokom proteklog rata 1992. godine postala je simbol stradanja i otpora. U četvoromjesečnom okruženju muslimansko-hrvatskih paravojnih snaga pod zastavom tzv. Armije BiH, u zbjegu u Smolući našlo se 7.500 Srba iz okolnih sela.

SREDNJI VIJEK I ŽUPE

Smoluća se kao srednjovjekovna župa, spominje već 1249. godine  u povelji bosanskog bana  Mateja Ninoslava.

Srednjovjekovna bosanska župa SMOLUĆA je osim naselja Donja, Srednja i Gornja Smoluća obuhvatala i Puračić, Devetak,  Donji Lukavac, Gornji Lukavac, Kruševicu, Dobošnicu i Miričinu.

Prije osmanskog osvajanja, Smoluća je imala svoju crkvu na lokalitetu Crkvina. Po narodnom predanju, tu se nalazila stara srpska pravoslavna bogomolja, koja je razorena dolaskom Turaka.

NAHIJA SMOLUĆA U OSMANSKOM PERIODU

Smoluća je bila središte istoimene nahije u okviru Zvorničkog sandžaka.

Padom Srebreničke banovine, Smoluća je došla u sastav Zvorničkog sandžaka i pod vlast Zvorničkog kadiluka, te dobila status nahije.

Nahija Smoluća prostirala se s obje strane rijeke Spreče. Sa sjevera se graničila rijekom Tinjom i nahijom Jasenicom, sa istoka nahijom Donja Tuzla, s jugoistoka nahijom Drametin (današnji Banovići), s juga Bosanskim sandžakom, odnosno nahijom Ozren, sa zapada nahijom Soko i sa sjevera nahijom Srebrenik.

Prema prvom turskom popisu (1528), u Smolući je bilo više desetina srpskih pravoslavnih domova. Zabilježena  su 243 srpska domaćinstva, sa 323 tabia (termin koji se označava onoga što ima pravo nasijeđivanja). 

Interesantan je popis stanovništva nahije Smoluća, iz 1533. godine i brzina islamizacije. Prema tom popisu selo Gnojnica je već imalo muslimanskih kuća 12, neoženjenih 7, baštine 3; hrišćanskih kuća 34, neoženjenih 12, baština 4, udovica 1 i primićur 1.  

Selo Gornji Lukavac – imalo je muslimanskih kuća 11, neoženjenih 5; hrišćanskih kuća 30, neoženjenih 12, baština 7, mezre 2, primićur 1.

Selo Donji Lukavac – muslimanskih kuća 2, neoženjenih 2; hrišćanskih kuća 4, neoženjenih 2, baština 3, čifluka 1.

Selo Miričina – muslimanskih kuća 12, neoženjenih 5; hrišćanskih kuća 19, neoženjenih 8, baština 8.

Selo Kruševica – muslimanskih kuća 7, neoženjenih 1.

Selo Devetak – muslimanskih kuća 6, neoženjenih 5; hrišćanskih kuća 15, neoženjenih 5, baština 3, primićur 1, mićur 1.

Selo Dobašnica – muslimanskih kuća 19, neoženjenih 7, baština 1, mezri 1; hrišćanskih kuća 32, neoženjenih 8, baština 9, mezri 1.

Donja Smoluća – muslimanskih kuća 12, neoženjenih 1; hrišćanskih kuća 39, neoženjenih 5, baština 16, primićur 1.

Srednja Smoluća – muslimanskih kuća 10, neoženjenih 6, baština 1; hrišćanskih kuća 34, neoženjenih 5, baština 10, mezri 1, primićur 1.

Gornja Smoluća – muslimanskih kuća 34, neoženjenih 15, baština 6; hrišćanskih kuća 27, baština 5, neoženjenih 3, primićur 1.

Selo Puračić – muslimanskih kuća 6, neoženjenih 5; hrišćanskih kuća 15, neoženjenih 5, baština 6, primićura 1: Uz ovo selo pominje se selo Paležnica koje pripada opštini Doboj i utvrđeni prihod 2.280 akči.

Nahija Smoluća je tada obuhvatala jedanaest većih naselja: Gnojnicu u kojoj je bilo sjedište kneza, Mirčinu, Gornji Lukavac, Donji Lukavac (današnji Turski Lukavac), Kruševica, Puračić, Devetak, Dobošnicu, Donju Smoluću, Srednju Smoluću, Gornju Smoluću i druga naselja.

AUSTROGARSKI PERIOD

Po popisu austrougarskih vlasti 1879. godine, osim triju Smoluća i Gornjeg Lukavaca, vidi se da je već tada ostala naselja koja su pripadala nahiji Smoluća bila naseljena isključivo muslimanima.

Samo selo Smoluća se dijelilo na brojne zaseoke: Smoluća se sastoji od 20–tak i više zaselaka sa vlastitim nazivima:

Babunovići, Savići, Mali Sokak, Cvjetkovići, Lukovi, Mušići, Đurići, Jastrebica, Nikići, Kremen, Agići, Cvikići, Grabovčići, Samar–Stankovići, Jovičići, Krstići, Miloševići, Majnovići, Maletići,Gornji Lukavac–Potočari, Gornji Lukavac, Lukići, Ilići, Marina Glava,  Gornje Šikulje, Brezici, Lazići. Nova naselja: od Donjih Šikulja do Dugog Sokaka – Dugi Sokak, Savine Njive, Jezero i Bare bio je izrazito gusto naseljeni dio Smoluće.

Na Brezičkoj visoravni,  ukrštali su se seoski putevi. Tu je prolazio Carski drum od Lukavca kroz sela Crveno Brdo, Gornje Šikulje, Brezike prema Gornjoj Smolući i Tinji. Sa Brezičkog raskršća desno su putevi vodili prema Lukavčiću, Mramoru, Marinoj glavi, Dobrnji, lijevo u zaseoke Donja Smoluća i Donje Šikulje. Tvrdim putem na sjever bila je dobra veza sa Cagama, Tinjom, Potpećom, Jasenicom, Dragunjom itd.

Smoluća se sa sjevera graniči sa muslimanskim selom Cage i dijelom srpskih sela Potpeć i Donja Tinja, sa istoka muslimanskim selom Gornja Tinja, hrvatskim selom Mramor–Selo, dijelom srpskog sela Marina Glava i rudarskim naseljem Mramor, sa juga muslimanskim selima Huskići, Gornje Crveno Brdo, romskim selom Oštro Brdo i muslimanskim selima Donje Šikulje i Prline, a sa zapada muslimanskim selima Dobašnica, dijelom Kruševica i Miručina.

PRVI I DRUGI SVJETSKI RAT

• Smolućani su bili učesnici Prvog svjetskog rata i Solunci
• Smolućani su bili aktivni učesnici u ustanku 1941. godine.
• Borili su se u Šestoj istočnobosanskoj brigadi, Tuzlanskom odredu i drugim jedinicama.
• U selu je poslije rata podignut spomenik učesnicima NOB-a, kao i spomen-bista Risti Mijiću u Donjoj Smolući, kod istoimene osnovne škole.

POSLIJERATNI RAZVOJ

Školstvo i kultura

• Prije osnivanja škole u Smolući, mještani Smoluće pohađali su škole u Ozrenskom manastiru Sv. Nikola i u Puračiću, gdje  je postojala pravoslavna osnovna škola, koja je radila od 1875. do 1914. godine.
• Inicijativu za izgradnju prve osnovne škole u Smolući pokrenuli su viđeniji mještani 1923. godine. Odbor su činili Blažan Jokanović, Ilija Vasiljević, Jovo Jokanović, Cvijetin Mihajlović i Mitar Stević.
• Škola je izgrađena 1925. godine na Brezicima i pohađala su je djeca iz Smoluće, Gornjeg Lukavca, Crvenog Brda, Donjih i Gornjih Šikulja, Tinje i okolnih naselja. Prvi učitelj bio je Miladin Petrović iz Jagodine.
• Škola je dograđena 1932. godine, a kasnije je izgrađena nova osmogodišnja škola u Klancu i četvorogodišnja u Gornjoj Smolući. Škola je bila i centar prosvjetiteljskih aktivnosti, sa kursevima za opismenjavanje i obrazovanje žena.
• U Smolući su postojala dva Doma kulture – u Donjoj i u Gornjoj Smolući.
• Radio je Kulturno-umjetnički društvo (KUD) „Smoluća“, koje je njegovalo srpsku kulturu, tradiciju i običaje.
• U sastavu škole „Risto Mijić“ radila je biblioteka sa bibliotekarom.

  

Društveni socijalni život i standard

• Prvi telefon u Smolući instaliran je već 30. godina dvadesetog vijeka u kući trgovca Mitra Maksimovića, koji je imao i električno osvjetljenje, vodovod, telefon i centralno grijanje. O čemu svjedoči i tekst u “Beogradskoj politici” iz 1937. godine.
• Smoluća je već pedesetih godina prošlog vijeka bila elektrificirana.
• Selo je već krajem sedamedsetih imalo razvijenu infrastrukturu: mrežu asfaltnih puteva, vodovod i fiksnu telefoniju .
• Smoluća je imala zdravstvenu ambulantu,
• tri državne i više privatnih trgovina,
• više kafana i kafića, vikendom diskoteku i igranku.
• mještani su imali i svoje posebne sabore na igrankama za Svetog Savu, kao i na seoskoj molitvi za Spasovdan na molitvištu u Maletićima.

Sport i udruženja

• U Smolući je radio FK „Bratstvo“ Smoluća, koji je bio okosnica sportskog života.
• Tokom ljetne sezone organizovani su fudbalski turniri u Donjoj i Gornjoj Smolući, na igralištima „Dizija“ i „Bostanište“.
• Pored fudbala, košarka, rukomet i odbojka bili su sastavni dio sportskih aktivnosti i omladinskog druženja.
• Aktivan je bio i Streljački klub, koji je okupljao ljubitelje sportskog streljaštva.

Zadruge i privreda

• Osnovana je zemljoradnička zadruga, a kasnije i poljoprivredna apoteka.
• Porodične poljoprivredne zadruge
• Privatni mlinovi i zanatske radionice

GROBLJA I SPOMENICI

Smoluća je imala četiri groblja:

• Staro groblje u Gornjoj Smolući,
• Novo groblje u Donjoj Smolući, u zaseoku Jezero,
• Groblje u Srpskom Lukavcu
• Novo groblje Njivićka.

Pored njih, u selu su podignuti:

• Spomenik učesnicima NOB-a,
• spomen-bista Risti Mijiću u Donjoj Smolući, ispred škole.

SMOLUĆA U RATU 1992. GODINE

• Prije Građanskog rata u BiH na svojim vijekovnim ognjištimau u Smolući je živjelo 3500 Srba.
• Od maja do avgusta 1992. Smoluća je doživjela četveromejsečno ratno okruženje u kome su zbjeg našlo 7500 Srba, mještana Smoluće, Tinje, Potpeća i drugih mjesta.
• Za vrijeme svakodnevnih napada muslimansko-hrtvatskih paravojnih snaga pod zastavom tkz. Armije BiH, na Smoluću do 30. avgusta 1992. godine ubijeno je 64-ero mještana od kojih 13 civila i 51 borac.
• Među civilnim žrtvama 5 mještana Smoluće ubijeno je nakon smolućkog zbjega.
• Za vrijeme okruženja bilo je 161-o ranjenih, od kojih je 25 civila.
• Krajem avgusta, tačnije 30.08. najhumanijom bitkom Vosjke Republike Srpske, iz okruženja je spaseno 7.500 Srba iz Smoluće i okolnih sela.

SPOMENIK POGINULIM BORCIMA I CIVILNIM ŽRTVAMA

Zvanični naziv spomenika je:
„Spomenik poginulim borcima i civilnim žrtvama – Smoluće, Tinje i Potpeća“.

Na njemu su uklesana imena:

• 128 poginulih boraca,
• 20 civilnih žrtava.
• Spomenik je izgrađen u Pučilama kod Bijeljine, kao trajno svjedočanstvo stradanja i otpora naroda ovog kraja.
• Oni su svoje živote u Odbrambeno-otadžbinskom ratu ugradili u temelje Republike Srpske.