Izusti Smoluća i zamisli šezdeset kvadratnih kilometara zemaljskog raja posutog biserima: Kremena, Samara, Jasterbice, Lukova, Zveketuše, Borinog brda, Visića, Čardačina, Brezika, Jezera, Sjedaljke, Široke ravni, Novog naselja, Klanca, Ratiša, Duge njive, Lukavčića, Kaca, Božinovca…

Zamisli to magično mjesto: prirodnih ljepota, neviđene prirodne arhitekture,  obilje darovanog najpitkijom vodom. Smoluća, ušuškana, pitoma i zaštićena visovima Majevice, Ozrena i Trebave, ucrtana na svim kartama.

Popisom je zabilježeno da je 1991. godine Smoluća imala 950 domaćinstava — sjećaš li se, prijatelju, tih domaćinstava? Kada zbrojiš 950 kuća, znaj da je 3500 duša živjelo u Smolući.

Gradili su domaćini svoju Smoluću: škole, domove, ambulantu, apoteku, trgovine, dućane, čitaonice, vodenice, kafiće, puteve, mostove, igrališta, tunel…  Lovili, ribarili, imali svoja sastajališta, obrađivali njive, voćnjake, uzgajali mnoga dobra.

Odmarali obilazeći šume, sa stoljetnim hrastovima, pravim bukvama uzraslim do neba, mirišljavim jelama, ljekovitim borovima, zanosnim jasenovima. Liječila je voljena Smoluća imajući mnogo toga što duša mogla poželjeti: čarobna proljeća,  nezaboravna ljeta, bogate jeseni, nestašne zime.

Voljela bih da ne moram da se sjetim da je Smoluća danas razrušena, opustošena, prazna, tiha. Proviruju iz šiblja i korova temelji razrušenih porodičnih ognjišta, kao nijemi svjedoci prohujalih strahota. Zarasle su staze i bogazi, zaodjenuvši se nekom teškom tugom, tugom koja traje decenijama.

Sjetiti se 15. maja 1992. godine, grada soli i kolone, nije nimalo jednostavno, jer je teže sjetiti se juna, jula i avgusta 1992. godine i okružene i okovane Smoluće. Plače mi se i danas kada se sjetim 18. juna 1992. godine, dana i noći kada se zemlja tresla i vazduh gorio, junskog dana kada je stanovništvo Potpeća i Tinje zaraslim putevima i stazama, gonjeno grmljavinom granata i pucnjavom, stiglo u Smoluću. Te junske noći i nebo je zaplakalo i u munjama i gromovima vrištalo nad ljudskom sudbinom.

Juna 1992. godine povuklo se i stanovništvo Lukavčića u Smoluću sa potajnim mislima da će proći i da će se vratiti svojim kućama. Nije prošlo i nisu se vratili. Tako se našlo 7500 stanovnika okovano u Smolući, branili su se i čekali.

Smoluća je mjesto gdje se vodila bitka za 7500 ljudskih života, mjesto na kome smo dotakli i smrtno i besmrtno, suđeno i nesuđeno i na kraju i dno života i sam pakao.

Avgust 1992. godine, SIM radio i vijesti koje počinju riječima: „U selu Smoluća nalazi se u totalnom okruženju 7500 stanovnika — ljudi, žena, djece, starih, iznemoglih, bolesnih, ranjenih. U neljudskim uslovima bez lijekova, zavoja, struje, vode, hrane.“
Pojavio se tračak nade da bi moglo biti spašeno 7500 ljudskih života.

Dobri ljudi našli su načina da spasu dobre ljude, hvala ti, Bože.

– 30. avgust 1992. godine, sjećaš li se, prijatelju, proboja? Sjećaš li se kolone? Izlazimo iz Smoluće u jednom danu. Jesi li bio u koloni? Zbunjen, srećan i nesrećan. Radostan i tužan. Ne vjeruješ šta se sve dogodilo tebi, meni, nama. Ideš za rijekom od 7500 ljudi. Zastaješ i zaostaješ. Okrećeš se, znaš da nemaš gdje nazad. Zaostao si trenutak, tražiš šta te to vuče, šta to neće da se pokida — ili ne može, jer je dio tebe.

Možda si kao i danas imao potrebu da se oprostiš i pokloniš svima onima koji nisu preživjeli okruženje Smoluće i rat. Hvala, hvala i njima i onima koji su došli do nas, dali su nam živote za cijeli život. Živi smo zahvaljujući Bogu, svim braniocima i spasiocima Smoluće.

Prijatelju moj, kada te obuzmu sjećanja, a misli odlutaju na Smoluću, Potpeć, Tinju, na nekog od 150 uklesanih imena — možda je to ime tvog oca, majke, ujaka, strica, rođaka, prijatelja, druga, golobradog junaka –  pomolimo se za njih, život će nam biti vredniji življenja.

„Jedini Bože, molim Ti se: ubroj sve naše nastradale, sve njihove koji danas nisu sa nama, ubroj ih među Anđele i svete, podari im Tvoje rajsko nebo za vječni mir i spokoj.“

Krene li suza, prijatelju moj, pusti je da se kotrlja, znaš kao i ja da su SVI bili dobri ljudi.

ČAST I SLAVA, VAMA JUNACIMA.

Vera Jović